Experimentalni didgeridoo-i...

U didgeridoo svijetu sve se nekako vrti oko tonova D, E, F. Ako još malo proširimo sliku dobit ćemo C-G. Dakle jednu kvintu. no moguće je svirati cijevi u rasponu od dvije oktave. Pa zašto ne bi?
Glavni razlog moga traženja je sam osjećaj dubine osnovnog tona, ali i poseban svijet kojeg skrivaju alikvotni tonovi tako dugačkih instrumenata. Alikvotni tonovi na dubokim didgeridooima zvuče kao "normalni" didgeridooi, a visoki alikvotni i dalje postoje, pa svirač dobije istovremeno više instrumenata u jednome, kao da ima didgeridoo orgulje. Osim toga ti alikvotni tonovi vuku osjećaj basa iz dubine prethodnih tonova te su drugačijih boja, oblika i punine nego što su to ekivalentni didgeridooi kojima je taj ton osnovni.

Sve je počelo... u razgovorima s Ondrejem Smeykalom. On mi je prvi (i jedini) ukazao na pravo bogatsvo koje se skriva u "dubokim" cijevima. Ondrejeve misli uvijek su imale posebnu vrijednost. Sjećam se kad sam vidio da stavlja hornu tube na didgeridoo. Tad mi je to izgledalo kao izum profesora Baltazara, pa sam to tako i zvao. Razlog je da se pojačaju duboke frekvencije na koje je uho manje osjetljivo. Tu je krenulo moje istraživanje o sviranju kao dobivanju zvuka kojeg proizvedem i sviranju kao dobivanju zvuka koji se čuje.
Moja prva skica horne, u Baltazarovom stilu nevino mi je stajala zaljepljena na monitor neko vrijeme.


Slijedio je model napravljen u mathematici, nešto ozbiljnijeg izgleda, ali ne puno ozbiljnije fizikalne pozadine. Misao vodilja mi je bila da duboki tonovi trebaju VELIKU hornu. Moja zamišljena je bila radijusa 1.6 metara, ukupne duljine 2.3 metra.


Zbog veličine, morao sam je razdovjiti u dva dijela da bih mogao prolaziti kroz vrata normalne veličine. Zamalo sam i uspio! Manji komad može prolaziti kroz vrata uobičajenih dimenzija.=)
Izrada je bila daleko kompliciranija od onog što sam mislio. Nakon odluke da počnem raditi hornu, mislio sam da cu završiti za nekoliko dana. No završio sam za oko pola godine.=)

Faze konstrukcije bile su sljedeća:
- model nacrtan u mathematici razdovojio sam na 12 dijelova za manji dio i na 24 za veći
- te dijelove sam iskrojio iz deblje žutice i odnio Svilku da ih zašije
- zašivene modele sam nategnuo na drvene diskove koji su im održavali oblik
- manji model prekriven je s tri sloja staklenih vlakana i epoxy smole
- veći model je napravljen od tri sloja staklenih vlakana i poliesterske smole (jer mi je ponestalo novaca za epoxy=)
- napravljen je spoj dva komada, ali uz milost svemirskih sila
- oba dijela uz veliki trud oslikao je Mario Sokolić
- oba dijela premazana su epoxy smolom radi zaštite, s tim da je manji dio bio rotiran na stroju koji obrće janjce i prasce kad se peku da dobije besprijekoran glatki debeli zaštitni sloj
Evo nekih fotki koje uprizoruju priču:
















































Najbitinije od svega: STVAR SVIRA!
Isprobao sam je kao nastavak na 5.5 metarskom didgeridoou i 8 metarskom didgeridoou, s kojim u kombinaciji daje taj često spominjani 10-metarski instrument.
Kakav je zvuk to je zasigurno najbolje doživit uživo. Jer čak ćete i s dobrom snimkom teško zvuk reproducirati vjerno. Što daje dodatni čar izvedbi uživo. Preporučam svakom didgeridoo slušaču da posluša i svakom didgeridoo sviraču da proba svirati.

Jesam li postigao ono što sam htio? Donekle jesam, no potraga u dubokim zvukovima se nastavlja. Teškoća u razvoju i sticanju iskustva u dubokim isnstrumentima je ta da ih se ne može na tržištu naći. Isprobao sam vjerojatno preko tisuću uobičajeno velikih didgeridoo-a, no možda samo dvadesetak cijevi koje su bile dulje od tri metra. Neki duboki instrumenti funkcioniraju daleko bolje od drugih, no zasad je sreća moje glavno oruđe istraživanja tog svijeta...


Dva prizora s predstave (potrebno je malo pažljivije gledati u ovoj rezoluciji, deset metarski didg je ono što počinje hornom i završava na drugom kraju pozornice)